Osnovna škola Ljudevita Modeca Križevci

CAP  ( Child Assault Prevention )

Program se temelji na tome da se djecu poučava o stvarnostima napada, što mogu učiniti ako se nađu u opasnoj situaciji i kome se mogu povjeriti, te popričati o tome.

Sam program osmišljen je 1978. godine u SAD-u od strane Međunarodnog centra za prevenciju napada (ICAP). Udruga roditelja «Korak po korak»  organizirala je 1999. godine prvu edukaciju za stručne suradnike škola, te se je od 2000. godine program počeo primjenjivati u školama.

Program se provodi u tri koraka :

1. radionica za osoblje škole
2. radionica za roditelje
3. radionica za djecu

Radionica za osoblje škole traje 2 školska sata.  Cilj joj je senzibiliziranje svih zaposlenika za problem zlostavljanja, upoznavanje sa potrebom i obvezom  odraslih da zaštite djecu, te upoznavanje sa zakonskim obvezama odraslih u slučajevima zlostavljanja.

Predavanje za roditelje traje također 2 školska sata. Roditelje se upoznaje s problemom zlostavljanja, poučava ih se kako da poboljšaju komunikaciju s djetetom i kako da razvijaju prevencijske vještine kod kuće.

Radionica za djecu traje 2 školska sata. Djecu se poučava njihovim elementarnim pravima – da budu SIGURNA, JAKA I SLOBODNA, uči ih se da prepoznaju opasne situacije i poučava ih se na koje načine mogu povećati svoju sigurnost i zadržati svoja prava.

Radionice za djecu vode 3 CAP pomagača. Radionica započinje razgovorom o tri  osnovna prava svakog djeteta : da bude sigurno, jako i slobodno. Primarni voditelj razgovara s djecom  i uvodi ih u temu. Ostala dva člana tima nakon toga igraju uloge. Prorađuju se slijedeće situacije :

5. dijete protiv djeteta
5. odrasli stranac protiv djeteta
5. poznata odrasla osoba protiv djeteta

Svako igranje uloga odvija se dva puta. Prvi igrokaz  predstavlja djeci  osobu koja nema razvijene vještine za prevenciju napada. Nakon tog igrokaza slijedi grupna diskusija koja kod djece osvještava  koje sve strategije obrane oni mogu upotrijebiti, te ih se uči strategijama samoobrane, traženja pomoći od svojih vršnjaka, traženja pomoći od odraslih osoba i  zalaganju za sebe. Ponovo se izvodi igrokaz , a u igrokazu se ovaj puta primjenjuju nove strategije koje su djeca upravo  naučila. Kako bi djeca uvježbala nova ponašanja  pruža im se mogućnost da i ona sudjeluju u igrokazu, glumeći u podržavajućim ulogama.

Na kraju radionice u igrokaz se uvodi i učiteljica koja igra samu sebe. Učiteljica je u ovom slučaju u ulozi odrasle osobe u koju dijete ima povjerenja i kojoj se može požaliti. Takav pristup pruža djeci mogućnost vizualiziranja onoga što bi se dogodilo kad bi s nekim trebali razgovarati o problemu.

Nakon odrađene radionice djeca se pozivaju na individualni razgovor u kojem još jednom ponovimo sve naučene strategije sa svakim djetetom, porazgovaramo o njihovim dojmovima , te o tome da li su bili u situaciji da im je netko pokušao oduzeti njihova prava, odnosno da li su bila zlostavljana.

Kasnije tijekom godine učiteljice ponavljaju s djecom naučene strategije.

                                                           CAP VODITELJI

                                                       Branka Lazor, dipl. pedagog

                                                       Tihomir Pleša, učitelj

                                                       Elvira Kiš Miklečić,dipl. soc. radnica